O B A V J E Š T E Nj E

Udruženje porodica nestalih i poginulih lica u Krajini i Hrvatskoj sa sjedištem u Beogradu, u skladu s utvrđenim kalendarom tragičnih događaja, pripremilo je služenje Parastosa za poginule 1992. godine na „Miljevačkom platou“ (kod Drniša u Hrvatskoj).
Parastos će se služiti u nedjelju, 21.06.2009. godine u crkvi Sv. Marka u Beogradu sa početkom u 11 časova.

Prije 17 godina (21.juna 1992.godine), na području Miljevačkog platoa, kod Drniša dogodio se monstruozan zločin nad srpskim pripadnicima Teritorijalne odbrane.
Za pripremu ove akcije hrvatska vojska je koristila čak i djecu, odnosno međunarodni Festival djeteta, koji je tog dana trebao započeti u Šibeniku.
Zbog održavanja Festivala djeteta, hrvatska strana je zatražila od srpske strane suzdržavanje od bilo kakve provokacije, na šta je dobila saglasnost od srpske strane.
Taj «sporazum» poslužio je samo kao varka hrvatskim snagama, da pomenutog dana u rano jutro iznenade i zateknu nespremne pripadnike Teritorijalne odbrane.
U mučkom napadu pred očima UNPROFOR-a ubijeno je 40 srpskih Teritorijalaca, a nekolicina ranjeni i zarobljeni.
Srpsko selo Nos Kalik srušeno je do temelja i spaljeno, jedan dio stanovništva pobijen, a drugi interniran na otočić u Šibenskom arhipelagu.
Po završetku vojničke akcije hrvatski vojnici započeli su krvavi pir. Umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, koriste srpske zarobljenike pod pretnjom smrću da tijela bacaju u Krašku jamu.
Po svjedočenju jednog od preživjelih srpskih zarobljenika, na tijela u jamu bacani su psi i mačke da dovrše masakriranje. Na kraju je bacano smeće da bi se sakrili tragovi zločina.
Po obavljenom „poslu“ mnogim zarobljenicima sudili su na licu mjesta, a presude su bile vješanje o vojniči pojas ili metak u potiljak i sve su to snimali video kamerom, da bi u Šibeniku prikazivano kao svojevrsan horor film.
Poslije dva mjeseca, tačnije 18. avgusta 1992. godine izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka ubijenih teritorijalaca.
Na posmrtnim ostacima su bili vidljivi tragovi monstruoznosti u ovom zločinu, što je otežavalo identifikacije.
Uprkos savremenim metodama 12 tijela je ostalo neidentifikovano i sahranjeno u zajedničku grobnicu na kninskom groblju, a za 12 porodica produžen bol jer su ostali prikraćeni, da svoje najmilije sahrane u porodično groblje pod imenom i prezimenom.

preuzeto sa Krajinaforce