Vec dugo ne slušamo izvještaje s frontova. A još uvijek ne vjerujemo da ih nema. Godinama smo se sa njima budili, živjeli. Godinama su bili tema naših razgovora u kuci, na poslu, svuda.
Tih ratnih godina smo i ostarjeli. Mladost nam naglo sazrela, djetinjstva prekinuta. Pamticemo sve do kraja izvještaje s frontova.
Smiruje se. Kao poslije snažnog potresa. Poslije oluje i košmara. Vrijeme je spoznaje.
Vrijeme uocavanja i prebrojavanja. Ruševine, crne rupe umjesto prozora, paljevina, neobradjena, a minama posijana zemlja, posjecena po šumama stabla za kojima duša boli, divljac se skrila.
Nema je. I bolesti. Bolesti srca i glave, ali i crne rupe umjesto ociju, ruke i noge tek u sjecanjima, grobovi znani i neznani umjesto sinova.

Valja prebrojati ranjenike i ocajnike, sirocad i starcad, beskucnike. Ali bezdušne i zle, ubice duha i tijela. Valja zapisati šta se zbilo.
U svakom od sela, na svakoj od planina, uz svaku od naših preljepih rijeka.

Valja zapisati svaku kucu. Ko je u njoj živio, koliko je imao godina, šta je volio, cime se bavio i gdje ga je odveo rat. Svaku oranicu i sva groblja – sve to treba zapisati. Djecu kojima su savremena dostignuca ljudske pameti utkana u ratnu tehniku i ratna umjeca ubila oca i majku ili samo oca ili majku, treba zapisati. Ali ne samo u knjige. I u srca preživjelih. U duše u samu srž postojanja. To je šansa da buducnost bude ljepša od prošlosti. Da bude drugacija. Humanija. Pametnija.

I bitke treba zapisati. Ali ne obracajuci pažnju na mudrost pobjednika koja je u ratovima ravna surovosti. Treba ih zapisati kao broj smrti. Uz godine poginulih. I tada u sve datume obilježavanja važnih dogadjaja, na razno razne godišnjice umjesto brojnih oda, treba citati njihova imena i starost im.
Da nam se usjeku u pamcenje.
Da ih ne zaboravimo.
Da shvatimo šta smo izgubili i šta su oni izgubili.

I tugu treba zapisati. Tugu napuštanja sopstvenih kuca. Tugu bježanja u neizvjesnost. Tugu ne prihvacenu od bilo koga, neshvacenih i unesrecenih. Tugu preneraženih. Njihove misli i rijeci ako ih je bilo. Ukocene oci i lice s kojeg se ne cita ništa. I plac onih kojih su smogli snage za plakanje. Sijede vlasi stecene za jednu noc. Djetinje nestašluke kojih odjednom više nema. Bujicu djecijih pitanja koja ponire u nepovrat. Beznadje treba zapisati. Ono je od pogubnosti pogubnije.
Treba zapisati nemoc. Malog obicnog covjeka koji jednostavno voli da bude to što jeste. Raduje se obicnim malim stvarima i nema velikih planova. Njegovu nemoc da živi svoj obicni život. Njegovu želju da ga puste na miru. Da ore svoje njive, da imenom doziva svoje jaganjce, da prica sa svojim psom dok mu trckara oko nogu, da se veseli toplom domacem hlebu i suncu kojim ga dariva Bog. Treba zapisati nemoc tog covjeka da se odupre onima koji ga gaze oblace mu uniforme i pušku mu vješaju o ramena.
I u smrt ga šalju. I uce ga da gazi i sam.
Protiv te nemoci treba se boriti. Poniruci u i sebe. Duboko do neslucenih dubina što znace mir. Mir od kojeg nemirni i ratova željni bježe bez traga. Mir koji ne može da naruši pucnjava i galama. Protiv zla se treba boriti. Ali ne zlom, jer zlom se zlo ne iskorjenjuje.
Ono se tako umnožava. Zagadjuje dalje i više. Život cini morom koja nije život.

Gordana Ajdukovic