Dvadesetprvog septembra 1991.godine

  pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde Republike Hrvatske u Karlovcu, ispred mosta na rijeci Korani, zaustavili su dva vojna kamiona u kojima su se, iz kasarne „Mekušje“ u kasarnu „Logorište“, prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje. Odmah po predaji, jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvežena je u prostorije policije, a druga grupa, od 17 vojnika srpske nacionalnosti, uglavnom rezervista iz kordunaškog sela Krnjak, sprovođena je pješice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama na glavama i počeli „krvavi pir“ nad njima: trinaestorica su likvidirana, nekoliko klanjem u ležećem položaju, a većina hitcima iz automatskog oružja u stojećem položaju; a od četvorice preživjelih, trojica su se, među njima i jedan sa teškim povredama, spasili skokom sa mosta, a četvrti se u toku noći, takođe sa teškim povredama, iskobeljao ispod mrtvih saboraca.

Za ovaj zločin, pod pritiskom međunarodne zajednice, Okružno tužilaštvo u Karlovcu, u maju 1992. godine, podiglo je optužnicu protiv Mihajla Hrastova, inače pripadnika „posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac“, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja. Županijski sud u Karlovcu je tri puta (1993., 2002., i 2007., godine) optuženog oslobađao optužbe „zbog postupanja u nužnoj odbrani“.

Vrhovni sud Hrvatske (VSH) ukidao je prve dvije oslobađajuće presude (1994. i 2004.) i predmet vraćao na ponovno suđenje istom sudu, dok je, nakon treće oslobađajuće presude, odlučio da sam održi glavni pretres, nakon čega je, u maju 2009. godine, ukinuo treću oslobađajuću presudu prvostepenog suda i opt. Hrastova proglasio krivim zbog istovjetnog krivičnog djela, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, iako je za ovo djelo propisan minimum od deset godina zatvora, da bi mu, presudom od 24. novembra 2009. godine, odlučujući u trećem stepenu po žalbama optužbe i odbrane, smanjio kaznu na sedam godina zatvora.

Pri odlučivanju o kazni VSH je, i u drugom i u trećem stepenu, opt. Hrastovu kao olakšavajuće okolnosti, između ostalog, cijenio to da je “djelovao u stanju privremene psihičke poremećenosti psihogene vrste koja ga je dovela u stanje da iskali sve nataložene negativne osjećaje koji su ga opterećivali”, i da se “u najtežem trenutku Domovinskog rata borio na mnogim ratištima”, za što je odlikovan najvišim državnim odličjima (Spomenicom Domovinskog rata, Medaljom Oluja, Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Redom Nikole Šubića Zrinskog i dr.).

S druge strane isti sud, i u drugom i u trećem stepenu, kao otežavajuću okolnosti na strani optuženog utvrđuje “nespornu činjenicu da su počinjenim djelom prouzročene izuzetno teške posljedice, smrt trinaest osoba i ranjavanje dviju osoba koje su zadobile teške tjelesne povrede, koje znatno premašuju kvalifikatornu okolnost” predmetnog krivičnog djela (ubistvo više osoba), i uprkos tome izriče mu kaznu ispod propisanog minimuma za predmetno djelo.

Odluku o smanjenju kazne sa osam na sedam godina, VSH u trećem stepenu obrazlaže “kako se ovaj događaj zbiva u izvanrednim okolnostima za vrijeme oružanog sukoba koji traje i pun je napetosti, netrpeljivosti, osjećaja odanosti i spremnosti na žrtvu za odbranu Domovine, te nema sumnje da optuženi postupa pod velikim opterećenjem svih navedenih okolnosti, bez potrebnog vremena i prostora za ocjenu stanja i razumno postupanje, već naprotiv njegova odluka je brza i trenutna, a nastale posljedice teške i nepopravljive”.

Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke standarde – jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge daleko blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ovakva presuda je sramotna za hrvatsko pravosuđe i ponižavajuća za žrtve i njihove porodice, ali i za vojsku kojoj su pripadali i za narod iz kojeg potiču.

Hrvatski sudovi, na čelu sa VSH, u suđenjima za ratne zločine ponašaju se po “logici pobjednika” – sve okolnosti koje se uzimaju pripadnicima druge (poražene) strane kao otežavajuće, pripadnicima sopstvene (pobjedničke) strane uzimaju se kao olakšavajuće (što više žrtava i odlikovanja, to manja kazna). Suđenja se, zapravo, više bave pronalaženjima olakšavajućih okolnosti za optužene pripadnike sopstvenih oružanih snaga nego posljedicama njihovih (ne)djela.

Tako i obrazloženja iz presuda VSH, i u drugom i u trećem stepenu, više liče na hvalospjev optuženikovom “junačkom djelu” i svojevrsnom izvinjenju za to što su ga, po nečijem nalogu, morali osuditi, nego na jednu serioznu presudu nepristrasnog i objektivnog suda.

Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkriminirano djelo, pošto “priznaje” da ih je sve sam likvidirao u “nužnoj odbrani”. Naime, iako izvedeni dokazi, kako personalni (iskazi trojice svjedoka koji su preživjeli masakr na Koranskom mostu) tako i materijalni (nalaz vještaka balističara i tragovi sa lica mjesta) ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA (čitaj lokalnih Srba) učestvovalo najmanje tri lica i da je pucano iz najmanje dva različita oružja (jedno kalibra 7,62, a drugo 5,56mm), VSH, i u drugom i u trećem stepenu, jednostavno zanemaruje ove činjenice, što, bez obzira na provedenu raspravu pred tim sudom, dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom događaju.

Ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava (a nema naznaka ni da hoće) po pitanju proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu od 1991. do 1995. nad pripadnicim JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno pravno još uvijek bila i Hrvatska.

Ovaj proces će ostati zapamćen u sudskoj praksi u regionu (a vjerovatno i šire) i kao apsolutni rekorder po dužini aktivnog trajanja jednog krivičnog sudskog procesa za ratne zločine (preko 18 godina). I ovo maratonsko, u većem djelu i farsično, suđenje pokazuje da hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.

Beograd, 20.09.2010.

PREDSJEDNIK
Savo Štrbac