Saopštenja

 

Saopštenje povodom godišnjice stradanja
pripadnika JNA u Bjelovaru

Dvadestdevetog septembra 1991. godine pripadnici Zbora Narodne Garde (ZNG) Republike Hrvatske, ujutro oko sedam časova, napali su, nakon višednevne blokade, kasarnu “Božidar Adžija” u Bjelovaru

, u kojoj je bila stacionirana 265. motorizovana brigada Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), u čijem sastavu su bili i regruti pristigli nekoliko nedjelja ranije na redovno odsluženje vojnog roka. O napadu na kasarnu Komanda brigade obavijestila je i Komandu 5. Vojne oblasti JNA u Zagrebu, koja je, umjesto vojne pomoći, uputila Posmatračku misiju Evropske zajednice “radi posredovanja u prekidu oružanih sukoba”, koju su pripadnici ZNG-a zaustavili na prilazu Bjelovaru “zbog njihove lične bezbjednosti”.

Pošto je izostala pomoć viših komandi JNA, a nastala situacija na izmaku dana nije davala nikakvu šansu za dalju uspješnu odbranu, komadant brigade pukovnik Rajko Kovačević naredio je obustavu dalje odbrane, odlaganje oružja, predaju vojnika i starješina i njihovo postrojavanje u krugu kasarene, nakon čega su ZNG-e, oko 19 časova, “ušetale” u kasarnu iz koje se više nije pružao nikakav otpor. Po ulasku u kasarnu, Jure Šimić, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Bjelovara, naredio je da se zarobljeni vojnici i starješine skinu do pojasa, a potom je iz stroja izveo komandanta Kovačevića i njegove pomoćnike, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana I klase Dragišu Jovanovića, odveo ih pedesetak metara dalje od stroja i u svakoga ispalio po dva metka iz pištolja, usmrtivši ih na licu mjesta.

Pored trojice pomenutih oficira u bjelovarskoj kasarni poginula su još trojica pripadnika JNA, a oko 60 starješina i oko 150 vojnika je zarobljeno.

Dok je trajala borba za kasarnu, major Milan Tepić, upravnik skladišta municije i eksploziva u šumi Bedenik, koje je takođe pripadalo kasarni “Božidar Adžija”, u cilju spriječavanja njegove predaje ZNG-ama, digao ga je u vazduh, kojom prilikom su stradali i on i njegovih sedam vojnika, od kojih je identifikovan samo Stojadin Mirković iz Kragujevca.

Sutradan su, po Šimićevoj naredbi, građani Bjelovara obilazili zauzetu kasarnu, u kojoj su bili izloženi leševi ubijenih oficira, koje su u mimohodu skrnavili pljuvanjem i mokrenjem po njima.

Šestorica zarobljenih pripadnika JNA (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i Mirko Ostojić), uglavnom sa područja Bjelovara, među kojima i dvojica Hrvata, izdvojena su i zatvorena u Policijsku stanicu, odakle su ih noću 3. oktobra izvela uniformisana lica sa fantomkama na glavama i strijeljali ih iste noći u šumi “Česma”, nedaleko od mjesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovač iz Bjelovara, kojeg su dan ranije uhapsili u njegovom stanu pod optužbom da je “snajperista”, koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživio strijeljanje.

Porodica pokojog Dragiše Jovanovića, supruga i dvoje djece, je u julu 1998. godine uputila zahtijev Haškom tribunalu za pokretanje službene istrage protiv Jure Šimića i njegovih saradnika, ali Tužilaštvo toga suda nikada nije otvorilo službenu istragu.

Vojno tužilaštvo u Beogradu je 2002. godine podiglo optužnicu protiv Jure Šimića i njegovih saradnika te za njima izdalo i potjernice, ali je ovaj postupak, koji se, po prestanku rada vojnih sudova nalazi kod Veća za ratne zločine u Beogradu, vraćen u predkrivičnu fazu.

Županijsko tužilaštvo iz Bjelovara, u maju 2006. godine, nakon što im je Haški tribunal ustupio dokumentaciju, zatražilo je provođenje istražnih radnji o ubistvima oficira JNA u bjelovarskoj kasarni protiv nepoznatih počinilaca.

Nakon što je 2006. godine na godišnjicu ovog događaja RTS emitovao snimke na kojima se vide zločini počinjeni nad pripadnicima JNA, i nakon što su video zapisi dospjeli u nadležne pravosudne ustanove u Srbiji i Hrvatskoj, pred Županijskim sudom u Bjelovaru, iako je preliminarna istraga utvrdila “da postoji osnovana sumnja da se u kasarni u Bjelovaru 29.09.1991. godine dogodio ratni zločin”, istražni postupak se još uvijek vodi protiv nepoznatog počinioca.

Za ubistvo šestorice zarobljenih pripadnika JNA i pokušaja ubistva jednog civila, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 21.09.2001. godine optužilo je četvoricu pripadnika bjelovarske policije: Luku Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića zbog krivičnih djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optuženi su do sada dva puta nepravosnažno oslobađani, prvi put u decembru 2001. godine od strane Županijskog suda u Bjelovaru, a drugi put u februaru 2005. godine od strane delegiranog suda u Varaždinu, i to oba puta “zbog nedostatka dokaza”, iako je, po utvrđenju suda, zločin nesporan. Vrhovni sud RH ukinuo je obe oslobađajuće presude.

Na trećem suđenju, koje je počelo u septembru 2007. godine na Županijskom sudu u Varaždinu, tužilaštvo je izmjenilo optužnicu tako što je iste optuženike umjesto počinjenja teretilo za pomaganje u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika i civila, za koja djela su, nepravosnažnom presudom toga suda od 21.12.2007. godine, osuđeni na jedinstvene kazne, jedan na 4 godine, a trojica na po tri godine zatvora, što je daleko ispod zakonskog minimuma.

I ovi bjelovarski slučajevi ukazuju na već ustaljenu i prepoznatljivu praksu hrvatskih sudova nazvanu “ping-pong suđenja” – i kada su zločini nad Srbima i pripadnicima JNA nesporni (Koranski most, Sisak, Pakračka poljana, Gospić, Virovitica, Paulin dvor, Varivode, Gošić, Prukljan, Medački džep…), počinioci se ne mogu identifikovati, a ako se i identifikuju oslobađaju se u nedostatku dokaza, odnosno zbog postupanja u nužnoj odbrani, a ukoliko se proglase krivima, nakon maratonskih suđenja, izriču im se minimalne kazne, često ispod zakonskog minimuma, što je sramota za hrvatsko pravosuđe, a ponižavajuće za žrtve.

Predsjedništvo SFRJ je krajem 1991. godine proglasilo majora Tepića za narodnog heroja, jedinog u proteklom ratu, a vojnik Stojadin Mirković je posmrtno, 31.12.1999. godine, odlikovan “Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena”. Dvadesetdeveti septembar se u Bjelovaru slavi kao Dan grada.

Beograd, 28.09.2010.

PREDSJEDNIK
Savo Štrbac

 

Leave a Comment