BANJALUKA – Nikoga u banjalučkom prigradskom naselju Tunjice nije iznenadilo kada je njihov sugrađanin Rade Radivojac preko medija ponudio, kako je rekao, poštenoj sirotinji ili nekoj izbjegličkoj porodici na trajno korišćenje svoju vikendicu u selu Donji Orlovci, nedaleko od Prijedora.

Niko se nije iznenadio jer svi u Tunjicama, a i šire znaju koliko čika Rade voli da pomaže ljudima. Isto tako, znaju i za njegovu nevjerovatnu životnu sudbinu, jer je ovaj 84-godišnjak jedan od malobrojnih srećnika koji je prije 67 godina uspio da preživi golgotu Jasenovca.

– Kako ne bih ponudio pomoć kada sam i ja, pogotovo nakon stradanja u Jasenovcu, bio prava sirotinja. Nisam imao koricu ljeba! Čak sam prosio i radio kao sluga kod raznih gazda. Želim da nađem časnu i poštenu sirotinju da tu živi! U kući-prizemnici ima struja, voda, bašta, šupa, ostava i voće. Za uzvrat jedino tražim poštenje i da se to malo imanje čuva i održava. Toliko je poštenih izbjeglica, siromašnih i invalida koji nemaju gdje. Zato želim da nađem neke dobre ljude da tu žive, a uvijek je moguće da im prepišem kuću – priča Rade.

Rade Radivojac tačno 17 godina traga za jednim čovjekom, Ličaninom, koji je pred najezdom hrvatske vojske i njenih pomagača u akciji „Oluja“ bio u koloni izbjeglica koja je bježala iz Republike Srpske Krajine. Taj čovjek, kojem ime nikad nije saznao, jednog avgustovskog dana 1995. godine ušao je u dvorište njegove kuće u Tunjicama i zamolio ga da tu ostavi konje i kola koji su vukli.

– Došao i pita da mu pričuvam konje i kola, a on će dalje pješke prema Srbiji. Kako da mu ne pomognem? Reče mi da je u Lici zatekao ubijenu ženu i kćerku, a petogodišnjeg sina nije našao. Potegao je jednu čašicu rakije i otišao. A nešto me natjera da ga fotografišem – kaže Rade, koji i danas ima fotografiju svog Ličanina pored konja.

Kako je izašao iz njegovog dvorišta, taj čovjek se nikad nije vratio. Dugo vremena Rade nije znao šta da radi sa konjima, a onda ih je prodao i novac stavio u banku.

– Taj novac ga čeka. Kola stoje u dvorištu, već su strunula. Sve bih dao da ponovo vidim tog čovjeka. Sve se nadam da će jednog dana doći. Išao sam čak i do Gline na Baniji i pokazivao sliku, ali niko ga nije znao. Ako ikada dođe, neću mu dati da ode, pomoći ću mu da ostane ovdje – priča Rade svoju neobičnu priču o misterioznom neznancu.

Onoga što je proživio u Jasenovcu i dan-danas se dobro sjeća. U zloglasnom logoru nagledao se svega i svačega, pa i da ustaše ljudskim mesom hrane logoraše. Roditelje su mu pobili 1941, a u logor je odveden sa 11 godina, odakle je pobjegao kada su, kako veli, „kukuruzi bili za pečenje“, jer se ne sjeća tačno koje je doba godine bilo. Godine 1943. je sa dosta ranjenika poslat na oporavak u Italiju. U Jugoslaviju se vratio nakon oslobođenja.

– Ustaše su nam davale nekakvu supu bez hljeba, sa malo nekakvog mesa. Jednom smo primijetili da su iz kazana u kojoj su kuvali tu supu izvadili lobanju i ostatke kose. Shvatili smo da nam daju da jedemo ljude – kaže Radivojac.

Pobjegao je u jednoj strašnoj noći, dok su padali kiša i grad. Uspio je da preplivao Savu iako do tada nije znao da pliva.

– Oluja je bila strašna, a grad toliki da je zadavao bolne udarce po tijelu. Neko je povikao „Noćas ko utekne, pjevaće mu majka!“ i odjednom je sila naroda nagrnula ka izlazu. Ustaše su počele da pucaju, ljudi su padali, ali sam uspio da se izvučem. Kad sam preplivao Savu, jedan metak me zakačio. Nekako sam uspio da se uvučem kod jedne hrvatske porodice i kažem da sam Mate iz Banjaluke. Sa drugim ranjenicima ubrzo sam otišao u Italiju i tek poslije kraja rata se vratio u Jugoslaviju – završava priču Rade Radivojac.

Prvi privatni prevoznik

U Banjaluku se Rade vratio 1948. godine. Postao je štićenik doma „Rada Vranješević“, a onda je završio mehaničarski i šoferski zanat. Nekoliko godina kasnije se zaposlio u preduzeću Autoprevoz gdje je dočekao i penziju. Kao šofer obišao je 17 zemalja. Interesantno je da je 1978. godine sa sinom Radoslavom u Banjaluci registrovao prvi privatni autobus.

Junak filma „Dobrovoljno umro“

U produkciji Radio-televizije Republike Srpske prije nekoliko godina o Radetu Radivojcu snimljen je i film pod nazivom „Dobrovoljno umro“. Tema filma je njegova jasenovačka golgota i sve strahote koje je preživio u ustaškom kazamatu.