Nele Karajlić: i mrtve na vrbe
SA pokojom sedom u kosi, sada zalizani spiker dr Nele Karajlić, vraća se u televizijski studio. Ne otkriva nam da li će kao nekada usred dnevnika da šutira globus glavom, ali oseća da se zemaljska kugla danas možda trese jače nego u dalekovidim skečevima sarajevskih nadrealista iz osamdesetih.
Za koji dan gledaćemo Nenada Jankovića (malo ko ga tako zove) sa jakom glumačkom postavom u novoj seriji „Nadrealna televizija“. Nele obećava da će se posle šala njegove ekipe gledaoci držati za stomak – iz različitih razloga. U jednoj epizodi pojavljuje se i transparent „Mrtve na vrbe“, pa zato doktora pitamo da li ta parola dobija tragikomičnu potvrdu poslednjim presudama u Hagu:
– Nisam zaista imao nikakve iluzije na to da Haški tribunal gaji simpatije prema pravdi i istini, ali poslednje presude prevazilaze sva moja očekivanja. Upravo taj usklik „Mrtve na vrbe“ koji se pojavljuje u našoj novoj seriji opisuje tretman koji Tribunal ima prema srpskim žrtvama. Em su te srokali, em te oterali, em si kriv! Ne samo to, ne bih se iznenadio kada bi se podigla optužnica protiv 200.000 Krajišnika zbog ometanja saobraćaja za vreme mirne humanitarne akcije zvane „Oluja“. Kada se zatvore svi spisi i knjige, nakon ove poslednje presude Tribunala, neki budući istoričar će zaključiti da rata nije ni bilo, a da je dvesta hiljada ljudi napustilo Krajinu preko raznih turističkih agencija. Ili se možda snimao neki film, u propagandne svrhe.
– U trci za što većom gledanošću, televizije spuštaju kriterijume svog programa u svakom pogledu. I u estetskom, etičkom, intelektualnom. Emisije poput rijaliti programa vređaju do bola svakoga ko ima i grama mozga. „Ranjeni orao“ je za njih „Kum 1“. U toj trci televizije ne prezaju ni od čega, pa se pitam zašto odmah od ranog jutra ne krenu sa pornićima. To je krajnje ishodište te estetike. Da nema „Slagalice“, čovek bi pomislio da se svi programi obraćaju isključivo nepismenima. Mislim da je koeficijent inteligencije prosečnog gledaoca potcenjen. Znam jednu stranku koja je na izborima napravila istu grešku, mislila je da je raja glupa. Urednici i svi oni koji prave program ne vide da gledaoci polako odlaze, da mladi više ne uključuju televizor, već kompjuter. U Srbiji ima skoro tri miliona onih koji su pripadnici neke socijalne mreže na internetu. Očigledno da je ta grupacija odustala od gledanja TV programa. „Nadrealna televizija“ je naš skromni pokušaj da na ekrane vratimo malo nečega što zahteva ne samo buljenje u ekran, već i razmišljanje.
Šalu na stranu. O ovome je trebalo misliti još pre dvadeset i kusur godina. Ja sam tad bio mali, ali nije mi jasno kako se nije našao niko od pametnih Srba, a bilo ih je mnogo, pa da pred raspad Jugoslavije anticipira dva osnovna faktora koja su uticala na tok raspada bivše države. Prvi, da će Zapad biti nadmoćan u odnosu na Istok, a drugi da će Zapad stati na stranu srpskih neprijatelja. Ako se samo malo zakopa po istoriji, ne previše duboko, nekih sto-dvesta godina, videće se da Zapad Srbe gleda kao mlađu rusku braću i da svaki put kad kreću na Rusiju prvo pacifiziraju Srbe. Tako je bilo i devedesetih. To nema veze sa Srbima. Nas, svakako, niko ništa ne pita.
* Otkuda vam hrabrost da pokrećete nove „Nadrealiste“ kada je stvarnost toliko karikaturalna da je svako karikiranje suvišno?
– Niko ne zna koliko stvarnost može postati nadrealna. Uvek je tako i bilo, ali sad je to nekako vidljivije. Zamislite da je Mark Tven pravio „Nadrealiste“ krajem 19. veka i da je u jednom skeču prikazao američkog predsednika kao crnca! Na severu bi ga proglasili budalom, a na jugu bi ga silovali. Samo stotinjak godina kasnije, ne samo da je predsednik Amerike crnac, već uzima i drugi mandat! Kada bih ja sada napisao skeč u kome su i američki i ruski predsednici u stvari Kinezi niko se tome ne bi previše začudio. Međutim, naša ideja nije da stvarnost činimo više nadrealnom nego što jeste, jer se za to brinu političari, naša je ideja da nasmejemo gledaoce. Istina, i političari često nasmeju publiku, ali posle njihove sale svi se uhvatimo ili za glavu ili za džepove.
* Hoćemo li zaista iz novog serijala saznati našu neposrednu budućnost? Bojite li se reakcije publike, pošto u glumačkoj postavi neće biti legendarnih Đure i Zenita?
– Ja, kao i svaki prorok, ne žurim sa izjavama. Budućnost postoji, i to je već veliki napredak za ovaj narod. Znam mnoge svetske institucije koje se ne mogu time pohvaliti. No o tome u našoj seriji.
„Nadrealna televizija“ je serija koja se mnogo razlikuje od „Top-liste nadrealista“. Nisam čak ni imao ideju kako da nazovemo seriju, ali se moje ime automatski vezalo za pojam nadrealizma. Ne znam šta bi Dali na to rekao. U ovoj novoj seriji radimo na potpuno drugom principu, čak je i njena forma drugačija od one koja je bila osamdesetih. Pre nego što sam počeo ozbiljno da radim na ovom projektu, imao sam kontakte sa Zenom i Đurom, ali iz tih kontakata sam shvatio da nas mnogo više stvari razdvaja nego što nas spaja. Shvatio sam da je bolje raditi nešto novo, nego uzaludno potrošiti jedan mit.
* Kada smo poslednji put pričali, poručili ste da će ovde biti još revolucija. Da li vam je realno da uskoro i za Evropu počnu da ispisuju grafit „Gotova je“?
– Crni sprejevi se pripremaju na raznim tačkama napaćene Evrope, a zidovi su spremni da prime grafite neprijatne sadržine. Jedni Evropljani ne vole ujedinjenu Evropu jer nemaju para, a drugi je ne vole jer misle da bi bez nje imali više para. Ujedinjena Evropa je velika ideja nagrizena maglovitim birokratskim aparatom, kreiranim od strane malog broja ljudi, koji su, zarad vlastitih interesa, isprepletali nejasnu i zamršenu administrativnu mrežu na kojoj bi im pozavideo svaki apartčik sovjetske Rusije. Tu leže svi njeni unutrašnji problemi.
* Zašto više nismo evropski Brazilci?
– Kombinacija roditelj – menadžer – klub trudi se da od dece izvuče koji evro što pre može. Kad bi bilo moguće da sa pet godina pošaljemo malog u Rusiju, bilo bi fenomenalno. Danas je važnije da detetu rastu brkovi u jedanaestoj nego da zna da igra lopte. Čim mu porastu brkovi i čim osnaži, izmeri mu potkolenice, šaku, nogu, stavi ga na vagu i prodaj ga, uzmi koliko možeš za njega. Zato imamo situaciju u kojoj su naša tri najbolja igrača odbrambeni krljatori, a nemamo nijednog koji može loptu artikulisano da prevede preko centra. Kao da uzalud gledamo Barselonu svake nedelje. Kao da se niko ne seća da su nekada kod nas bili cenjeni oni igrači koji su znali sve sa loptom, a ne oni koji dahću protivniku za vrat.
* Imate li utisak da je naš put ka EU isuviše nabijen mazohizmom i verujete li da će Kosovo Srbima zaista biti potrošni žeton za ulazak na evropski peron?
– Situacija u EU je takva da se ja ne bih nipošto žurio da u nju uđem. Sedeo bih u čekaonici koliko god mogu, čitao novine i čekao da vidim na šta će sve to izaći. Međutim, siguran sam da, ušli mi u nju ili ne, Zapad će na nas gledati isto, kao na mlađu rusku braću. Pretenzije bilo koje vrste Zapada prema Rusiji prvo platimo mi.
Pitanje Kosova je nešto drugačije. Mi se možemo složiti sa činjenicom da je faktičko stanje takvo da Skupština Srbije ne može zasedati u Uroševcu, ali s druge strane poznajem jedan narod koji je 4.000 godina čekao da mu se parlament vrati tamo odakle je.
* Ako nam, ipak, zatvore vrata Evrope, preostaje li nam jedino da se tučemo u glavu i vičemo „hrkljuš“, kao u vašoj nadrealnoj igri, ili imamo i druge puteve?
– Hrkljuš je univerzalna igra bazirana na fer-pleju i međusobnom poštovanju takmičara. Ona proklamuje toleranciju, uvažavanje i razumevanje. Igra se tamo gde je izgubljena svaka nada. Ovde postoji još puteva. Ima i istok, ima i jug, rano je za hrkljuš. Igrajmo tenis!
* U vašem starom proročkom skeču jedan stan je podeljen na sobe-državice, sa sve carinom između njih. To je i zadesilo Jugoslaviju, ali ima li neke perverzije u tome što su pod žutim zvezdicama EU hteli da nas mire isti oni što su nas i zavađali?
– Pa ja sam isto tako mislio da nas oni koji su nas zavadili sad mire, ali poslednje odluke Haškog tribunala su sve samo ne mirenje. U suštini oni žele stabilno područje, ali ne zbog ljudi koji tamo žive već zbog svog kapitala. Kako je kapitala sve manje, tako je i njima manje stalo do mira.
* Fali li danas i slobode reči podjednako kao onda kada ste na koncertu izvalili „crko Maršal“, pa se posle toga niste baš dobro proveli?
– Zanimljivo pitanje. U suštini stvar je ista. U komunizmu je postojao verbalni delikt ukoliko se u negativnom kontekstu pomenu revolucija, bratstvo i jedinstvo i drug Tito. Danas postoji isti taj mehanizam ukoliko pomenete u negativnom kontekstu političke neprijatelje, druge narode, manjine, demokratiju, slobodno tržište. To se više ne zove verbalni delikt već govor mržnje.
* Pošto vas svi znaju kao doktora, koju terapiju biste prepisali ovima što u ime borbe za srećniji svet demokratiju i slobodu uteruju bombama?
– Nažalost, njima će terapiju prepisati neko drugi.