Dvadesetprvog septembra 1991. godine pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde Republike Hrvatske u Karlovcu, ispred mosta na rijeci Korani, zaustavili su dva vojna kamina u kojima su se, iz kasarne „Mekušje“ u kasarnu „Logorište“, prevozili pripadnici aktivnog i rezeravnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje.  Odmah po predaji, jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvežena je u prostorije policije, a druga grupa, od 17 vojnika srpske nacionalnosti, uglavnom rezervista iz kordunaškog sela Krnjak, sprovođena je pješice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama na glavama i počeli „krvavi pir“ nad njima: trinaestorica su likvidirana, nekoliko klanjem u ležećem položaju, a većina hitcima iz automatskog oružja u stojećem položaju; a od četvorice preživjelih, trojica su se, među njima i jedan sa teškim povredama, spasili skokom sa mosta, a četvrti se u toku noći, takođe sa teškim povredama, iskobeljao ispod mrtvih saboraca.

Za ovaj zločin, pod pritiskom međunarodne zajednice, Okružno tužilaštvo u Karlovcu, u maju 1992. godine, podiglo je optužnicu protiv Mihajla Hrastova, inače pripadnika „posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac“, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja. Županijski sud u Karlovcu je do sada tri puta (1993., 2002., i 2007., godine), optuženog Hrastova oslobađao optužbe „zbog postupanja u nužnoj odbrani“.

Vrhovni sud Hrvatske (VSH) ukidao je prve dvije oslobađajuće presude (1994. i 2004.) i predmet vraćao na ponovno suđenje istom sudu, dok je, nakon treće oslobađajuće presude, odlučujući po žalbi Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, odlučio da sam održi glavni pretres, na koji je, pored optuženog, pozvao vještake i nekolicinu svjedoka.

Za razliku od predhodna dva puta VSH je, u maju ove godine, treću oslobađajuću presudu ukinuo i preinačio tako što je opt. Hrastova proglasio krivim zbog krivičnog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i osudio ga na 8 godina zatvora, iako je za ovo djelo propisan minimum od deset godina zatvora. A pošto mu je izrečena kazna duža od 5 godina, odmah mu je posebnim rješenjem određen i pritvor, iako se do tada svo vrijeme branio sa slobode. Protiv ove nepravosnažne presude i tužilaštvo i odbrana uložili su žalbe, o kojima će odlučivati takođe VSH u drugom sastavu.

Od „priznanja“ da je sam likvidirao 13-toricu pripadnika JNA, Hrastov je nepredovao u službi i dobijao prizananja: 1995. godine povodom Dana državnosti „za junački čin u ratu“ odlikovao ga je tadašnji Vrhovni komandanat oružanih snaga i predsjednik RH Franjo Tuđman; 1996. godine Karlovačka županija, na čijem području se i desio ovaj zločin, dodijelila mu je „posebno prizanje kao jednom od šestorice zaslužnih građana“.

S obzirom da je optuženi Hrastov za većinu Kkarlovčana, a i šire, jedan od heroja „domovisnkog rata“ osuđujuća presuda VSH, iako nepravosnažna, prilično je šokirala hrvatsku javnost, a posebno 22 udrženja proistekla iz „domovinskog rata“, koja su u zajedničkom saopštenju izrazili ogorčenje i revolt uz ocijenu da „takvu presudu može donijeti samo sud koji podlegao političkim pritiscima“.
Preživjeli rezervisti i rođaci mučki likvidiranih pripadnika JNA, a vjerujemo i istinski borci za ljudska prava, očekuju da drugostepeno vijeće VSH preinači prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što će optuženom Hrastovu izreći strožiju kaznu, koja bi bar donekle bila adekvatna težini počinjenoog djela.

Takođe se očekuje i da nadležno odvjetništvo (tužilaštvo) u Hrvatskoj, i prije pravosnažnosti ove presude, pored optuženog Hrastova, konačno proširi optužbu i na ostale izvršioce ali i na naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u posljednjem ratu nad pripadnicima JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je formalno-pravno još uvijek bila i Hrvatska.

Bez obzira kada će i kakvu odluku donijeti drugostepeno vijeće VSH, ovaj proces će ostati zapamćen u sudskoj praksi u regionu (i šire) kao apsolutni rekorder po dužini aktivnog trajanja jednog krivičnog sudskog postupka (preko 18 godina), iako još nije okončan, a i ne zna se kada će.

I ovo maratonsko i u većem djelu farsično suđenje pokazuje da hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.

Beograd, 20.09.2009.

PREDSJEDNIK
Savo Štrbac
Veritas, 21.09.2009